Pišem prečesto o hrvatskim neandertalcima koji nam truju život. Šatoraši, čadoraši, klemmovi i ostala čudovišta moja su trajna inspiracija. A onda, ponekad, očajna zbog zemlje u kojoj živim i ljudi koji svojim njuškama i kricima zagađuju moj prostor ipak osjetim kako duboko dišem. Koja je to sreća.
Danas mi je Josip Vaništa, veliki hrvatski slikar, pisac, grafičar, akademik, filozof i čovjek poslao svoju “knjižicu”. Zove se “Na bjelini”. Izdana je u stotinu primjeraka, moj ima broj dvadeset i osam. Pogovor je napisao Tonko Maroević. Pročitala sam je u trenu a onda krenula nazivati svoje najbliže prijatelje da bih s njima podijelila svoju radost.
Čitajte i vi sa mnom.
{adselite}“Rođen sam u malom gradu, u narodu bez sreće.” Cioran
“1943. Za čestih racija u Zagrebu hvatani su ljudi na cesti usred dana i odvođeni na ratište, u logore. U hladnim crtaonama likovne akademije goli modeli stiskali su se uz peć, a Hegedušić, grub i bijesan, s rukama u džepu hodao bi hodnicima. Noću, za redarstvenoga sata, čuo se samo šum policijskih kola, koja su bjesomučno jurila gradom.”
“1947. Nedjelja. Poslije ručka, na odlasku iz menze, dijeli se suha hrana za večeru: marmelada zamotana u novine. Prazni Zagreb, dugo ljetno popodne. Pred nama, netko je u čistoj košulji.”
“1954. Rovinj.
Samo jedna lampa gori ispred zatvorene gostionice.
Cijelo je mjesto u mraku. Kao mali Jaroslavac u doba Staljina, tamo je bio osvijetljen samo kolodvor.”
“Na Gvozdu.
Kasno popodne, mračilo se. Krležino lice dobivalo je neku tamnu profinjenost.
Iza Rimbauda nema poezije, veli, ne govorite mi o Eliotu.”
“Venecijanska tišina
Idem cestom uz more prema Piranu. jesen je kasnila.
1995.”
“Petrinja 2010.
Svi su prozori na kućama zatvoreni, ali ni iza jednog ne gori svjetlo.
Nigdje čovjeka.
Tek u mrkloj noći pramenovi magle lebde nad mjesecom. Kao duše samotnika.”
“Njižni Novgorod
Prazni trg, na njemu Kaufland, robna kuća. U stilu seoskih crkvica u Tirolu mala pobijeljena crkva. Sparušena trava, lokve, zapuštena galerija slika. Tmurno nedjeljno popdne. Jedan crveni sportski auto u polju.”
2014.
“2013.
Bez dinara sam.”
“Slikarstvu preostaje da živi svoju nemogućnost.”
“Ne izlagati.
Treba samo isprazniti prostor.
NESTATI.
Riječ koju je volio Cioran.”
Ah, Vaništa. Svjetlo u mom hrvatskom mraku. Srce mi je veliko ko kuća.
(Rudan.info)
