BalkansPress

Dobro došli!

Istorija govori da radnici nikada u praksi (bar u to vreme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.

 

Tada niko nije pitao za nacionalnost, materijalni status nije bio bitan, a ljudi su se cenili po karakternim osobinama.

untitled-6

Nisu bile retke priče ljudi koji su od KV radnika došli do direktora jedne radne organizacije.

untitled-7

Zaposleni su dobijali bonove za topli obrok, pa su se hranili u restoranima društvene ishrane ili na kioscima s viršlama. U SFRJ se smatralo prirodnim da zaposlenima bude plaćen topli obrok. 

untitled-8

Radno vreme je bilo od 7 do 15 sati uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima društvene ishrane. Subote i nedelje su bile neradne osim za one radne organizacije kod kojih je priroda posla zahtevala da se radi i za dane vikenda.

 

untitled

A za godišnje odmore, tu su uglavnom bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata. Moglo se platiti na rate u toku godine, pa je taj porodični godišnji odmor bio sasvim normalna stvar i retki su bili oni koji nisu posetili neka od tih primereno nazvanih – radničkih odmarališta.

untitled-2

Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u posebnu kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate.

 

Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski lekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.

untitled-4

Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu. Ukoliko ga je smrt zadesila za vreme radnog veka, a ne u toku penzije, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice kako bi se njenim članovima omogućilo da i dalje imaju novčane prihode.

 

Scroll to top