BalkansPress

Dobro došli!

Na dobrotvornoj gala večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za decu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti niko ko je bio prisutan.

Najprije je zahvalio školi i predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometano spoljašnjim uticajima, sve što Bog stvori savršeno je. Ali moj sin Siniša nije mogao naučiti sve što mogu druga deca. Nije bio u stanju razumeti i napraviti sve što i njegovi vršnjaci. Gde je tu prirodni poredak stvari?

Verujem da se, kada telesno i mentalno invalidno dete, poput mog sina, dođe na svet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode javi i pokaže sama, i to u obliku odnosa drugih ljudi prema tom detetu.“

 

 

Potom je nastavio:

„Siniša i njegov otac šetali su pored igrališta gde su neki dečaci koje je Siniša poznavao igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

‒ Šta misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?

Otac je dobro znao da većina dečaka ne bi želela da neko poput Siniše igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dopuste zaigrati s njima. Znao je da bi mu to dalo toliko potreban osećaj pripadnosti i samopouzdanja, uverenje da ga društvo prihvata uprkos njegovom hendikepu.

Zato je prišao jednome od dečaka i upitao ga, ne očekujući previše, može li Siniša igrati malo s njima.

Iznenadio ga je dečakov odgovor:

‒ Znate što, gospodine, ionako gubimo 4:1, a već je blizu kraj utakmice… zašto da ne, stavićemo ga na poziciju levog beka.

Dečaci su jasno mogli videti kako je taj čovek sretan dok gleda kako njegov sin ulazi u ekipu. Pred kraj utakmice, Sinišina je ekipa uspela doći do rezultata 4:3. Uz to, u zadnjoj su minuti dobili priliku jedanaestercem rezultat izjednačiti. Dečaci su se dogovorili da ga izvede Siniša. Pa kako bude.

Kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je – shvativši da Sinišina ekipa svesno reskira poraz radi tog jedinstvenog trenutka u Sinišinu životu – odlučio se baciti na pogrešnu stranu kako bi lopta ušla u mrežu.

Naravno, Siniša je, iako nije mogao ni dobro zahvatiti loptu, uspeo dati gol. A onda su se zaorili uzvici i klicanje:

‒ Bravooo, Siniša!

Radovali su se svi, uključujući i protivničke igrače. Siniša je bio heroj.

„Toga dana“, završava svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, „dečaci obe ekipe uneli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj sebični nehumani svet.“

Siniša je umro još iste zime, nikada ne zaboravivši dan u kojem je ON bio heroj.

(Nepoznat autor)

Scroll to top