BalkansPress

Dobro došli!

Podvizi i vrline Vasilija Ostroškog, njegov trud za očuvanje i odbranu pravoslavlja svrstali su ga u red naših najznamenitijih i, uz svetog Savu, najvoljenijih srpskih svetitelja koga Srpska pravoslavna crkva proslavlja 12. maja.

 Veliki srpski svetitelj rodio se oko 1610. godine, u selu Mrkonjići u Hercegovini. Roditelji Petar i Ana bili su veoma pobožni ljudi. Na krštenju je dobio ime Stojan. Malog Stojana krasila je izuzetna bistrina i marljivost. Odgajan u duhu pravoslavlja i tradicije, pokazivao je veliku sklonost ka dobročinstvu i molitvi. Svoju neizmernu dobrotu i ljubav prema bližnjem iskazivao je u svakom trenutku. Da bi svoga sina sačuvali od Turaka i janičara, roditelji su ga odveli u obližnji manastir Zavalu „da uči knjigu", gde je njegov stric jeromonah Serafim bio iguman. U manastiru je Stojan u početku bio iskušenik, obavljao je redovna poslušanja i manastirske poslove, ali je puno vremena provodio u manastirskoj biblioteci čitajući stare knjige. Brzo je shvatao bukvar, časoslov, psaltir, kao i prve molitve. Za vreme Stojanovog boravka, u manastiru je bilo veoma živo: monasi su vredno radili, provodili vreme u biblioteci, fresko-slikarstvu. Održavale su se tesne veze sa Svetom gorom.

 

Kako je Stojan postao Vasilije

Iako siromašan, manastir je imao veoma bogatu kulturnu i duhovnu delatnost. Videvši da Stojan gaji izrazitu naklonost prema monaškom životu, njegov stric iguman Serafim šalje ga u manastir Tvrdoš, koji je tada bio i sedište Trebinjske eparhije, gde se nalazila škola, bogata biblioteka, ali i za to vreme veoma obrazovano monaštvo. Monasi su se aktivno bavili prepisivanjem bogoslužbenih knjiga i izradom umetničkih predmeta. U toj atmosferi duboke duhovnosti primio je iskušenik Stojan monaški postrig dobivši ime Vasilije. Nedugo zatim postaje đakon, a potom dobija i sveštenički čin. Kao pridvorni monah otišao je na Cetinje, gde ga je primio i zadržao mitropolit Mardarije. Vasilije je na Cetinju ostao nepunu godinu, napuštajući ga zbog stava mitropolita Mardarija prema uniji. Vraća se u Tvrdoš gde biva unapređen u arhimandrita. Ubrzo posle toga, Vasilije odlazi put Peći, patrijarhu Pajsiju, kome izlaže svoje viđenje crkvenih prilika u Hercegovini i Crnoj Gori. Dobivši od patrijarha blagoslov, putuje u Svetu goru, gde boravi godinu dana duhovno uzrastajući i snažeći kroz razgovore i savete svetogorskih monaha.

Foto: Profimedia

*Foto: Profimedia

Obučavao sveštenstvo

Sa Svete gore Vasilije odlazi u Rusiju da se pokloni tamošnjim svetinjama. Iz Rusije se vraća u Tvrdoš sa mnogobrojnim darovima, bogoslužbenim knjigama i predmetima koje je dobio od ruskih monaha, mitropolita, episkopa, ali i samog ruskog cara Mihaila Romanova. Po povratku iz Rusije postaje episkop, da bi na Preobraženje gospodnje, posvećen od patrijarha Pajsija, u Peći bio proglašen mitropolitom zahumskim. Posle stradanja mitropolita istočnohercegovačkog Pajsija, patrijarh srpski Gavrilo I, izdajući patrijaršijsku diplomu, postavlja mitropolita Vasilija na eparhiju koja se naziva: Nikšić, Plana, Kolašinoviće i Morače. Kao mitropolit, Vasilije je bio veoma aktivan u obilaženju i podučavanju sveštenstva, ali i svog naroda savetujući ga kako da se sačuva i odbrani od dve pošasti - unijaćenja, to jest pokatoličavanja i Turaka, sa svim onim što je ropstvo pod Osmanlijama nosilo sa sobom. Upravo zbog neprestanog haranja i pustošenja turskog, koji nisu štedeli ni srpske manastire, mitropolit Vasilije 1651. godine napušta manastir Tvrdoš da bi eparhijsko sedište preneo u manastir Svetog Dimitrija u selu Pope.

 

Čuvar pravoslavlja

U ta, za pravoslavni živalj veoma teška, vremena mitropolit Vasilije je imao veoma veliku i važnu ulogu. Brinuo se, osim o svom narodu, i o pripadnicima rimokatoličke vere, s obzirom na to da je opasnost od Turaka pretila jednako jednima i drugima. Ipak, uz istinsko posvećenje i pastirsku brigu za ljude, mitropolit Vasilije težio je daljem podvizavanju i duhovnom uzrastanju. Neizrecivo su ga privlačile monaške kelije na Ostrogu, gde je, po svedočenju ostroških monaha, proveo petnaest godina. Tako je u Gornjem Ostrogu podigao crkvu posvećenu Vavedenju Presvete Djeve Bogorodice.

Foto: Profimedia

*Foto: Profimedia

Da bi zaštitio manastir od pohare kneza Raiča koji je „arčio manastirsku imovinu", mitropolit u pratnji diplomate i grofa Save Vladislavića putuje u Peć patrijarhu Maksimu da bi od njega zatražio pomoć i zaštitu. Osim zaštite manastira, on upozorava patrijarha Maksima na opasnost od pokatoličavanja hercegovačkog i primorskog življa u Primorju. Pred kraj svoga zemaljskog života, mitropolit Vasilije obnavlja kulu Svetoga Georgija u manastiru Hilandaru. Upokojio se 21. aprila 1671. godine u Gornjem manastiru Ostrog, gde je i sahranjen.

 

Čudotvorna isceljenja

Svetitelj Vasilije javio se tri puta starešini manastira Župe igumanu Rafailu. Doneta je odluka da se grob svetitelja otkopa, kada se dogodilo čudo. Telo svetitelja bilo je „celokupno i sveto". Tako su svetiteljeve mošti stavljene u kivot i položene u Malu crkvu. Seljene su više puta zbog opasnosti od Turaka, na Cetinje, zatim manastir Gornji Ostrog, gde su mu na poklonjenje, kao i dan-danas, dolazili vernici svih nacionalnosti i veroispovesti. Brojna su svedočanstva čudotvornih isceljenja onih koji su zadobili milost našeg velikog svetitelja. Kult svetog Vasilija, inače, zaživeo je u srpskom narodu još za života svetog Vasilija. I dan-danas u velikom broju vernici pohode manastir Ostrog, verujući u milost svoga svetitelja.

Dan velikog svetitelja

Svetiteljevi podvizi i vrline, a naročito njegov trud za očuvanje i odbranu pravoslavlja, svrstali su ga u red naših najznamenitijih i, uz Svetog Savu, najvoljenijih srpskih svetitelja. Svedočanstvo svemu tome su, pored žive reke vernika koji dolaze na Ostrog da bi se poklonili njegovim svetim moštima, i brojne crkve zadužbine širom Crne Gore, Hercegovine, Srbije, dok su dve crkve svetitelju podignute i u Americi. Lik svetog Vasilija sačuvan je i živopisan u različitim tehnikama. Freske i ikone svetoga Vasilija mogu se videti najpre u manastiru Ostrog, ali i manastiru Morača, u manastiru Dečani, Banja, kao i u manastirima i crkvama u Kotoru, Prijepolju, Risnu, Kumboru i mnogim drugim našim svetinjama. Srpska crkva proslavlja velikog svetitelja 12. maja.

(BalkansPress / Izvor: Stil)

Scroll to top