BalkansPress

Dobro došli!

Žene dobrovoljci, njih više od stotinu, branilo je Srbiju u NATO bombardovanju 1999. godinu. Spiskovi heroina koje su obukle uniforme, nažalost, nikada nisu sređeni posle rata. Neke od njih dale su život, ali samo Slađana Stanković iz Niša nije zaboravljena - ima ulicu u svom gradu. Ovih dana obeležiće se godišnjica njene pogibije.

Krajem marta 1999. iz okoline Niša krenulo ih je 16. Na Sinđelićevom trgu broj 2, u prostorijama Udruženja boraca u ovom gradu, sačekale su nas tri...

PROČITAJTE: PILOT OBORENOG AVIONA F-117 DANAS ŽIVI U BEDI: Evo šta je kazao našem pukovniku koji ga je oborio (VIDEO)

Vesna Stanković je sestra pokojne bolničarke Slađane. Kaže, na početku, da je iza sestre ostala ulica u naselju Brzi brod, brak od desetak dana sa ruskim dobrovoljcem, kapetanom Jurijem Osipovskim, i neprebol majke Vere kojoj se Slađana još ukazuje u predvečerja pred kućom u Kutini. Otac Veroljub umro je pre vremena - od tuge.

Biljana Stanković seća se da je u dobrovoljce otišla iz gneva. Radila je kao dispečer u gradskoj taksi službi kada je prvih dana rata shvatila da pojedine kolege ne smeju ni da prime vožnju dok traje uzbuna. Kao partizansko dete, "vaspitana pogrešno", otišla je u vojni odsek.

 

Marija Milić imala je svega 19 godina kada je osetila kako bole nepravda i strah. Otišla je dobrovoljno i bila ranjena kod Lapušpnika. Poštedu od 12 dana nije iskoristila već se vratila na položaj. Kada je na kraju došla kući, sačekao je očev šamar. Kaže, zaslužila ga je!

Nijedna od tri dame posle rata nije postala miljenik sreće. Naprotiv. Ipak, to je druga priča.

- U to vreme imali smo diskont i kafić u gradu - počinje priču Slađanina sestra. - Uvek je tu bilo ljudi, diskutovalo se o svetskoj nepravdi i Slađa je sve što čuje upijala. Ona je bila hrabrija od svih nas u porodici. Otišla je u vojni odsek i vratila se kući u uniformi. Sećam se, pred polazak, otac joj je namestio uprtače, a ja joj podsekla nokte da može da puca...

*Vesna Stanković, sestra poginule Slađane

Slađana je bila bolničar u Prizrenskoj brigadi. Pre nego što je položila život, spasla ih je na desetine. Tog 5. juna, usred bombardovanja Paštrika, u sanitetskom "pincu" vozila je dvoje teško ranjenih. Na putu ka bolnici upali su u baražnu minobacačku vatru iz Albanije. Vozilo je pogođeno i na mestu su poginuli ranjenici i vozač. Slađanu su ruski dobrovoljci koji su sa visova gledali tragediju, peške nosili desetak kilometara niz planinu. Umrla je na rukama kapetana Jurija Osipovskog, sa kojim je stupila u brak deset dana ranije. Venčali su se u manastiru Svetih arhangela u Prizrenu. Kum je bio komandant brigade general Boža Delić.

 

- Ruski dobrovoljački odred, njih oko 30, bio je na sahrani - seća se Vesna. - Zeta smo tada videli prvi put. Oficir nije mnogo pričao. Otišao je sam u tržni centar u Kalču i kupio joj je venčanicu roze boje u koju smo obukli Slađu. Pred nama Jurij nije plakao. Ostao je u Nišu šest meseci posle rata, svakodnevno obilazeći grob. Javlja se sada iz Minska, pita da li nam nešto treba. To je trebalo da nam omogući država.

*Kapetan Jurij i Slađana Stanković se upoznali na Kosmetu

Biljana Stanković govori da je kao i Slađa iz istih razloga krenula u rat. Uz nju, pošla je i najbolja drugarica Radmila Anđelković.

- Kada sam došla pred vojni odsek i videla desetine ljudi i žena sa decom koja plaču, ništa mi nije bilo jasno - počinje svoju priču ova žena. - Na šalteru sam shvatila da 90 odsto ovih što je dovelo žene, u stvari, kukaju da ne idu na Kosovo. Uskoro, obrela sam se na Paštriku, u selu Damjane, u jedinici od sedamdesetak dobrovoljaca.

Nekadašnja taksi dispečerka pripoveda da je ubrzo prebačena u komandu Vojne policije u Kušljin iznad Prizrena. Radila je kao administrativac. Drugarica Radmila otišla je u centar veze. Iako nije vodila borbu sa NATO niti sa teroristima, Bilja veli da je ratovala sa "našima".

- Danas se to zove "seksizam", a tada se zvalo dobro vaspitanje - priča kroz smeh ova žena. - Dolazili su vojnici, pokušavali da zature i "neslanu" šalu, te sam ih morala učiti redu. Oficiri su zaista bili korektni.

 

Na obroncima Paštrika Biljana se, kaže, dobro snašla. U početku najbitnije joj je bilo da prikupi lekove, zavoje i konzerve. Kada je Delićeva brigada izašla na položaje, u albanskim selima zatekli su desetine ozidanih terorističkih bunkera punih medicinskih zaliha i konzervirane hrane. Tih dana, u svojoj sobi skladištila je, kaže, ovu zaplenjenu robu za koju će se pokazati da je bila i te kako potrebna.

I danas, bivši borci Prizrenske brigade pričaju kako se kod Biljane išlo kao u intendanturu. Uvek je bilo sapuna i vode, cigareta...

- Htela sam da zaradim poštovanje boraca - nastavlja naša sagovornica. - Prema Srbima ne vredi biti bezobrazan, jer onda... Meni recimo nije bio problem da svako veče, i to svima koji donesu, perem čarape. Jedno jutro, zatekla sam borca, Roma, kako plače dok se obuva: "Biljo, meni nikad niko u životu čarape nije prao" - priznao mi je... I tako, zaradila sam poštovanje.

*I Biljana rekla "da" tokom rata

Stankovićeva je na Kosovu takođe stupila u brak. Zaljubila se u dobrovoljca Branislava iz Niša. Svadba je bila 2. maja. Gosti su bili "haubičari" sa obližnjeg položaja, ljudi iz komande, ali i svi koji su se zatekli u blizini. Puške su bile ostavljene van dvorišta i Bilja se seća da je prošlo kao usred mira.

- Od moje i Branislavljeve svadbe ostao je video-zapis od pet minuta koji je emitovala niška TV 5 - priča nam dalje. - Sve ostalo je nestalo u bombardovanju komande u Kušljinu 22. maja 1999. To je bio početak avionskih tepih udara iz američkih B-52 koji su ravnali sve iznad Prizrena gde su posumnjali da ima srpske vojske.

Kada je pogođena komanda, Slađana se nalazila u sobi na prvom spratu. Kuća je imala tri ploče i srećom projektil nije udario pravo kroz njeno odeljenje.

 

KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU

Milićeva je tinejdžerka od 19 kada je počelo bombardovanje. Puška je nikada nije interesovala sve dok, kako kaže, fizički nije osetila da sve ljude oko nje tog proleća "boli", jer će neko doći da ih kazni za nešto zašta nisu krivi.

- Kap koja je prelila čašu došla je iz komšiluka. Pre nego što će pasti prve bombe u blizini mog doma, jedna kuća je promenila vlasnika. Uselio se Srbin sa Kosmeta. Da stvar bude gora, "hvalio" se da mu ne pada na pamet da se vraća. U besu sam otišla u vojni odsek.

*Marija Milić

ZABUNA SA BILjOM

Biljana Stanković, taksi dispečer, u rat je otišla sa prezimenom Đorđević. Kada je u maju posle svadbe sa Branislavom došla na tri dana odsustva, umesto da joj čestitaju, kolege je umalo nisu tukle.

- Dobrovoljka istog imena Biljana Đorđević poginula je prvog dana rata, mislim u bombardovanju one komande u Kuršumliji. Njeno ime je izašlo na crnoj tabli vojnog odseka i taksisti ko taksisti, koji sve znaju, saznali su i za to. Srećom te se niko nije usudio da zove moje!

Scroll to top