BalkansPress

Dobro došli!

Dobrota je praktično prognana iz današnjeg sveta. Uglavnom zato što se teško da unovčiti kao slika, pa se i ne forsira. Poroci traže razne rekvizite, strasti svoje objekte. Sve ono što se uspešno da prodati.

Dobro nadilazi svet objekata i zadire u više sfere. Besplatne, ali koje se tek s trudom otvaraju. Šta prodati onima koji ipak žele modu dobra? Deci i odraslima?

Tek tu i tamo moguće je naći kompjutersku igricu koja forsira dobrotu. Iskreno, iz perioda odrastanja moje dece sećam se samo jedne-dve, ali one nisu dostigle veliku popularnost, a i nisu bile najvišeg kvaliteta. U jednoj se radilo o spasiocima, vatrogascima, mirotvorcima i sličnim zanimanjima, a ipak na kraju sve to ispadalo je tendenciozno i dosadno.

U američkim filmovima dobrota se skoro uvek graniči sa glupošću, pa ipak i u toj kombinaciji može da pleni. Na primer: „Strejt stori“ Dejvida Linča, i „Forest Gamp“, sa Tomom Henksom, „Ja sam Sem“ sa Šon Penom. Dobrota tu izgleda ipak samo kao poseban urođeni dar koji ide uz manjkavosti i veću ili manju oštećenost, i sve u svemu dobija se rezultat – simpatično, ponekad i potresno, ali „ja ne bih hteo da budem tako dobar“. Angloamerički pogled na dobrotu kao da je okovan imperativom efikasnosti, pa dobrota u takvoj slici sveta pravi sličnu nenamernu štetu, baš kao i glupost.

 

Dobrota bolje uspeva u ruskim filmovima. S obzirom da se traži u civilizaciji ugroženoj od Zapada i suštinski drugačijoj od zapadne – individualističke, svaki pojedinačni primer nas upućuje pre svega na „rusku dušu“. Šansa da se nađe uzor za razvijanje sopstvene dobrote zavisi od mere pronađene srodnosti sa „ruskom“ ili „slovenskom dušom“, i sa pravoslavnom tradicijom.

Idiota Dostojevskog nekad su čitali već u pubertetu, u mladosti skoro obavezno, sad ga jedva iko čita. Ali ni nekad dok se čitalo, on nije prolazio kao uzor. Mladi idealista kome bi on bio omiljeni lik brzo bi naišao na nerazumevanje okoline „Ko još hoće da bude idiot“?

Na časovima književnosti u školi nas nauče da pozitivni likovi u književnosti ne uspevaju (npr. kod Nušića koji nije satiričar već nosi blag smeh, ali…itd), i sve sigurnije prihvatamo da je dobrota nedohvatljiva i skoro nepoželjna. A tu su i poslovice: „dobar i lud – braća rođena“.

Niko ne želi da se poistovećuje sa uzorima koji su osuđeni na neuspeh i „ne-sreću“. Mladi se često od „gubitničke“ dobrote gotovo panično brane cinizmom.

Živimo u vremenu vladavine osrednjosti. Jedino zvezdama sporta i šou biznisa dopušteno da blistaju iznad osrednjosti. Tu leži još jedna tajna prognanosti dobrote. Osrednja dobrota je neprivlačna i dosadna. Reklo bi se da ona i ne može biti prava dobrota, ako se ne meri maksimalizmom i u svakodnevici. Skoro da se može doživeti kao neka igra na sve ili ništa. Kad već ne može od dobrote da ispadne ništa veliko – što se uopšte posebno baviti njom?

Bog je izvor dobrote. Sva dobrota je od Njega i ako se neko može nazvati dobrim to je samo zato što prepoznajemo njegovu bliskost Bogu. Onoliko koliko je iz sveta prognano i izolovano hrišćanstvo toliko je prognana i dobrota. Iako poznajemo mnogo dobrih ljudi koji nisu hrišćani, iako su oni u svakodnevnom životu bolji od mnogih hrišćana, pa se često i zapitamo nad tom činjenicom, jasno je da vera daje smisaon i dostojanstven put dobroti. Nudi joj mudrost i svetiteljstvo kao krunu. A daje joj sredstva za put, uputstva i zaštitu.

Daje joj maksimalne ciljeve. Setimo se samo zapovesti o ljubavi prema neprijateljima. Hrišćanska dobrota ima nešto „ludo“, „otkačeno“. Nešto što ipak izlazi van horizonta „gluposti“.

Ako uopšte ima izgleda da se dobrota „vrati u modu“ to može biti samo u sprezi sa otkačenošću, ekscentričnošću ili ekstremnom mudrošću. Samo u takvim paketima. Zaštitu i korisna uputstva za učestvovanje u takvoj životnoj avanturi teško možemo naći van Crkve. Ako u Crkvi ne nalazimo dovoljno „otkačenosti“. „ekscentričnosti“, „duboke mudrosti“ onda je to razlog da se zabrinemo.

(Izvor: Pravda / FB / Piše: Đakon Nenad Ilić)

Scroll to top